Mjesečarenje ili geopolitički realizam

Nakon što su povodom rata u Ukrajini, Finska i Švedska odlučile odustati od svoje povijesne neutralnosti kako bi se pridružile NATO-u, takva odluka koja drastično mijenja geopolitičku i sigurnosnu arhitekturu Europe i svijeta, otvara veliki prostor nedoumicama i nizu špekulacija oko mogućnosti lančane eskalacije  prema  trećem svjetskom ratu. U tom smislu,  Henri Guaino u francuskom listu Le Figaro, posudivši metaforu „Mjesečara“ iz naslova knjige povjesničara  australskog povjesničara Christophera Clarka o uzrocima Prvog svjetskog rata, smatra kako se pred našim očima upravo događa sličan scenarij lančane eskalacije prema svjetskom ratu poput onoga iz 1914. Hladni rat nije doveo do Trećeg svjetskog rata prvenstveno zato što nitko od njegovih glavnih aktera  nikada nije pokušao stjerati drugoga u kut. Po mišljenju Gauinoa, danas Sjedinjene Države i njihovi saveznici žele Rusiju stjerati u kut i geopolitički oslabiti.  On smatra da  ulazak Finske, Švedske, ali i Moldavije i Gruzije u NATO-u, uz Ukrajinu, će pogoršati osjećaj okruženja Rusije, potaknuvši je na poteze s nepovratnim učincima, od pokretanja totalnog, kemijskog ili nuklearnog rata. Na drugoj strani, brojni analitičari smatraju da Zapad postupa ispravno, te da pokazuje svoje jedinstvo i dokazuje svoju odlučnost u sprečavanju ne samo neoimperijalnih ciljeva Rusije u Ukrajini već i preventivno mogućnosti takve agresije u budućnosti.

Kao odgovor na Guainovu tezu, Bruno Tertrais, zamjenik ravnatelja Zaklade za strateška istraživanja u članku Ne, Henri Guaino, naše su oči širom otvorene prema Rusiji  smatra da Guaino povlači pogrešne povijesne analogije, i pogrešne pouke iz Hladnoga rata, pogrešno shvaća američku strategiju, te da uspostavlja lažnu simetriju između današnjih i povijesnih događaja iz prošlosti. Tertrais ističe kako za razliku od doba prvoga svjetskog rata, ratni entuzijazam više ne postoji na Zapadu, gdje su izvučene lekcije prošlog stoljeća te da Putin jako dobro razumije koja je crvena linija koju ne smije prijeći, a to je članak 5. Washingtonskog ugovora. Sustav savezništva više nije isti kao što je bio 1914. u kojemu su prevladavali mehanizmi lančanog automatizma, a dinamika obrazaca mobilizacije iz 1910-ih danas nema nikakvu stratešku važnost. S druge strane, on naglašava kako se Kina, druga svjetska sila, više zalaže za suzdržanost nego za eskalaciju. Konačno, dinamika krutih obrazaca mobilizacije iz 1910-ih danas nema nikakvu važnost.

Baltik: novo Atlantsko jezero?

Ratna napetost u Baltičkom središtu europskog kontinenta prouzročila bi kraj razdoblja mira od više od 75 godina. Baltik završava na istoku slijepom ulicom: Finskim zaljevom, na kojemu je na krajnjom kraku nastanjen Sankt Petersburg. Finski zaljev je jedan od geostrateških područja za ulazak i izlazak iz Rusije. Ruska mornarica Kronstadta, glavna vojna luka sjeverne prijestolnice, može izlaziti iz tog zaljeva jednino ako vlada mir. Štoviše, komercijalna pomorska blokada uvijek je taktički moguća i imala bi za posljedicu zaustavljanje proizvodnje u industrijskom bazenu Sankt Peterburga, što bi bila gospodarska katastrofa za Moskvu. Treba imati na umu da je na Baltičkom području od 18. stoljeća rat bio norma, a mir iznimka, te da bi se budućim pristupanjem Finske i Švedske transformiralo Baltičko more i Sjeverno more u potpuno pomorska područja NATO-a, s izuzetkom Kalinjingrada. U tom smjeru, Dominique Moisi iz francuskog Instituta Montaigne ističe kako je Baltičko more do 1991. bilo praktički rusko jezero. Zahvaljujući Putinu, isto more je na rubu da postane atlantsko unutarnje sigurnosno jezero.

Jasno je da postoji rizik da ruska reakcija na pristupanje Finske i Švedske NATO savezu može otvoriti put daljnjoj militarizaciji s dalekosežnim sigurnosnim posljedicama za globalni mir. Ulazak Finske i Švedska bi neminovno i transformirao NATO strategiju, prelazeći iz obrambene prema ofenzivnoj strategiji. Naime, niz vojnih analitičara smatra da je postojeći NATO obrambeni sustav u Baltičkoj regiji već dovoljan i potpuno operativan u slučaju mogućeg napada Putinove Rusije na Baltičkom moru ili u Skandinaviji. Demonstracija ove stvarnosti obrambene sposobnosti je jednostavna: manevri pod nazivom NATO Cold Response 2022, čija je posljednja vježba okupila više od 36.000 vojnika u Norveškoj. U tom obrambenom sustavu, Švedska i Finska sudjeluju iako nisu članice Saveza, a ova obrambena  dimenzija podudara se i s konceptom finlandizacije, otkako su se ove dvije neutralne zemlje 1994. pridružile Partnerstvu za mir, programu bilateralne suradnje s NATO-om.

Više nije riječ o jednostavnoj obrambenoj viziji s perspektivom formalne integracije Finske i Švedske, već o uspostavi trajnog vojnog sustava. Izgradnja potpuno integriranog vojnog saveza u Sjevernom moru, Baltiku, Skandinaviji i krajnjem sjeveru do Sjevernog pola, omogućila bi kontrolu pomorskih ruta i uspostavljanje prilično hermetičkog taktičkog i strateškog zračnog i proturaketnog štita iznad tog područja. Rusija praktički ne bi bila u stanju vršiti svoju vojnu kontrolu nad pomorskim područjima koja još uvijek kontrolira, kao što je ruski dio otoka Svalbard. Ukratko, NATO-ova strategija u sjevernoj Europi mogla bi u konačnici potaknuti isključenost ruske mornarice iz Baltika, Sjevernog mora i Atlantskog oceana. Kada bi Baltik postao zapadni Mare Nostrum, onda bi  to osnažilo Njemačku u svojoj geopolitičkoj središnjoj regionalnoj ulozi, jer od Hanzeatske konfederacije na kraju srednjeg vijeka Njemačka je bila politički i vojni os Baltika. Pomorska baza Kiel mogla bi postati sigurnosni čvor i središte za pomorske rute dvaju mora (Baltičko i Sjeverno), potpuno pokrivene isključivim ekonomskim zonama (EEZ) koje pripadaju zemljama članicama NATO-a.

Militarizacija Arktika

Rat u Ukrajini kao i pridruživanje Finske NATO savezu također snažno utječu na geopolitičke i vojne tenzije na području Arktika, između Rusije i Zapada. Naime, Arktik je potencijalna linija fronte, osobito s postupnim otapanjem leda zbog globalnog zatopljenja. Rusija je ojačala arktičku mornaricu i planira rasporediti hipersonične projektile i nuklearno oružje. Pet godina je umnožavala vojne vježbe u regiji. Savez Sjevernoatlantskog pakta organizirao je u ožujku 2022. vojne manevre kodnog naziva Cold Response. Otapanje leda povećava rizike i sve suparničke strane se osjećaju ranjivije prema potencijalnim neprijateljskim napadima. Ulazak Finske u NATO savez mehanički će značiti jačanje prisutnosti Atlantskog saveza na krajnjem sjeveru, a članak 5 NATO-a mogao bi se stoga aktivirati u slučaju ruskog napada u arktičkoj zoni Barentsovog mora.

Također ne treba zanemariti velike gospodarske interese u Arktičkoj regiji. Naime, Arktičko podzemlje sadrži oko 25% svjetskih resursa fosilnih goriva, velike količine plina, nafte i također minerala a sjevernomorska ruta će postati daleko najbrža ruta između Europe i Azije. što bi svakako potaknulo globalne trgovinske odnose. Međutim, rastuća geopolitička i vojna napetost između Istoka i Zapada  u toj regiji će zasigurno  kompromitirati tu potencijalnu geoekonomsku ravnotežu. Zbog rata u Ukrajini, rad Arktičkog vijeća (koje okuplja priobalne zemlje: Rusiju i sedam zapadnih zemalja: Kanadu, Sjedinjene Američke Države, Finsku, Dansku, Island, Norvešku, Švedsku) je obustavljeno kao mehanizam rješavanja sporova što dodatno jača krhkost Arktičke zone. 

Teoretski, svaka suverena država ima pravo birati saveze koje će sklopiti, sporazume koje će potpisati, primjenom načela pravo naroda na samoopredjeljenje, sadržano u Povelji Ujedinjenih naroda, temeljnom pravnom elementu međunarodnog prava. Međutim, geopolitička stvarnost je ovisna o geopolitičkom i zemljopisnom položaju iste države, koja često mora anticipirati moguće ekspanzionističke poteze druge države u susjedstvu, tako da se može reći da je finlandizacija često rezultat uspostave ravnoteže snaga između neoimperijalnih sila i drugih manjih susjednih država.  Zbog toga se  pojam finlandizacija može odnositi i na druge međunarodne odnose kao što je odnos Danske prema Njemačkoj između 1871. i 1940. godine,  Tajvana s Kinom ili Libanona sa Sirijom, pa i u krajnjoj liniji finlandizacija južnoameričkog prostora primjenom Monroeve doktrine. Geopolitička velika igra ponekad poprima oblik globalnog političkog mjesečarenja, budnog sna o stjecanju položaja hegemona, i statusa svjetske sile pod svaku cijenu, uključujući i nuklearno globalno uništenje. Ta želja ne shvaća krhkost svijeta,  a Edgar Morin u tom smjeru ističe mjesečarenje političkog svijeta, i onoga intelektualnog svijeta koji zaslijepljen ne vidi složenost svijeta i doprinosi maršu prema katastrofama.